Kada promjenama reći NE

Kako vjerovati u ugodan i uređen život nužan ljudskom i svakom drugom biću u državi u kojoj vlada posvemašnja pravna nesigurnost? Evo, prije par dana tvrde mediji da će se pisati treći obiteljski zakon u dvije godine. Priča se o rušenju osnova mirovinskog sustava, kreće se u izradu novog zdravstvenog sustava, stalne su izmjene poreznog i gotovo svakog drugog dijela našeg života. Kreneš nešto po jednom zakonu, nisi došao ni do pola planiranog posla a zakon se izmijenio već nekoliko puta. Nepravdom se stvara nova nepravda, kažnjava se unazad i unaprijed, novi propisi uvijek nekog unaprjeđuju ali i puno njih unazađuju i nikako da se ustalimo kao civilizirana, sigurna, stabilna, poželjna zemlja za život.


Nemam ništa protiv izmjena dijelova nekog zakona ili propisa bilo koje vrste kad se vidi da ono što je do tada smišljeno nije dobro u primjeni ili kad vrijeme i događanja naprosto pregaze i stvore neke nove i drugačije situacije. Nisam za priče uklesane u kamenu, sve je oko nas podložno promjenama, čak sve bržim i bržim, pa je normalno i potrebno da te promjene slijede i propisi koji ih opisuju. Međutim, protiv sam „prelamanja preko koljena“ ili točnije prelamanja preko leđa najvećeg broja građana, a naročito ako je svrha tog prelamanja teško vidljiva svima osim maloj grupi pri vlasti i njihovoj potrebi da pokažu kako oni ipak i rade. Mijenjanje mirovinskog sustava iz međugeneracijske solidarnosti, primjerice, u nešto sasvim drugo znači rušenje godinama građenog bez razmišljanja o onima koji su to gradili. Tako je i u zdravstvu s planiranim promjenama iz sustava solidarnosti prema čistom, nazovimo to, kapitalističkom sustavu plaćanja usluga.
Nemam ništa protiv, da budem sasvim jasna, da se sustav mijenja ako takav kakav postoji više ne može preživjeti (ili živjeti). No, sigurna sam da bi sve promjene kad su drastične i kad zadiru u osnovno trebale voditi računa o postepenosti i različitosti u primjeni ovisno o tome na koga se odnose. Ne može, naime, netko tko je 40 godina uplaćivao u sustav zdravstva i još i dopunskog zdravstvenog osiguranja biti tretiran kao netko tko tek ulazi u svijet rada i štednje za sebe i svoje zdravlje. Ako kažemo da se od danas sve usluge plaćaju onda to možemo reći tek onima koji se po prvi put pojavljuju u sustavu i kojima će odmah biti jasno da s prvom plaćom moraju izdvajati (u osiguranje ili što se već bude nudilo) i štedjeti za slučaj svoje bolesti ili bolesti člana obitelji ili za svoju sigurnu starost. To se nikako ne smije odnositi odmah na sve, naročito ne na one koji već 15, 20 ili više godina ulažu u zajedničku državnu blagajnu (a ne na svoj račun). Ako ste 10 godina štedjeli u drugom mirovinskom stupu na adresi sa svojim imenom i to ne može uzeti nitko nego vi kad odete u mirovinu ili član vaše obitelji kad umrete, onda se, po meni, nikako ne bi smjelo dogoditi da se netko tko je trenutačno na vlasti dosjeti rješenju nedostatka financija tako da sve promijeni (a možda vam taj novac i uzme i vrati u zajedničku blagajnu jer tamo nedostaje).
Promjene da. No, promjene radi promjena ili zato što ih radi grupa ljudi u inat onima prije da dokažu da su pametniji, što ih rade jer su potpuno van vremena i prostora u kojem žive (makar i po tek novostečenim primanjima), jer su to vidjeli „vani“ pa im se dopalo, jer je zgodno u teoriji, jer tako kažu iz EU ili Svjetske banke – NE.

Vesna Širanović

Vesna Širanović je rođena 1955. godine u Gospiću. Osnovnu školu, gimnaziju i fakultet je završila u Zagrebu gdje živi. Novinarka je koja je radila u Omladinskom tjedniku, Poletu, Radničkim novinama, Večernjem listu. Bila je pomoćnica ministrice u Upravi za međugeneracijsku solidarnost, ravnateljica te Uprave, direktorica za programe Zaklade za međugeneracijsku solidarnost. Bila je članica Savjeta za razvoj civilnog društva i Nacionalnog odbora za razvoj volonterstva Vlade RH. Nagrađivana je za rad i volontiranje. Cijeli radni i životni vijek je na području starijih i socijalne politike. Danas je umirovljenica.

Molim prijavite se ako želite komentarati