Reforme riječi


Slušam na radiju, pričaju o alimentacijama i o djeci i jedna me riječ, često ponavljana, vraća u nedavnu prošlost, u pomalo bizarnu priču. Radi se o riječi - mladež.
Bilo je to prije malo više od četiri godine, kad je na izborima pobijedio SDP. Bila sam ravnateljica u Ministarstvu međugeneracijske solidarnosti. Prije toga sam bila pomoćnica ministrice HDZ-ove vlasti u kojem nikada nisu ni pokušali pitati me zašto nisam u stranci i hoću li pristupiti. Tražili su da se sva mjesta osim zamjenika ministra profesionaliziraju, da ne ovise o promjenama vlasti, pa su izmijenjeni zakoni a ja sam morala na natječaj, nakon kojeg sam morala polagati državni stručni ispit.
Prvi potez nove SDP-ove vlasti i prvi zakon bio je upravo taj zakon kojim su sve vratili na staro, i nazive i načine rada – tako da svakog koga žele mogu maknuti gdje žele a da ovaj nema mogućnosti pobune jer njegovog radnog mjesta naprosto više nema. Moje radno mjesto je, dakle, nestalo a nikad nije obavljena niti u normalnom poslovnom svijetu nužna primopredaja posla (i dokumenata).
No, kakve to veze ima s riječju „mladež“? Tih prvih mjeseci nove vlasti prionulo se raditi strategiju socijalne politike. Na prvu sjednicu zamišljene radne skupine dolazi i pripadajuća nova pomoćnica ministrice o kojoj sam do tada čula samo sve pohvale dobroj radnici. Veselila sam se što ću imati priliku vidjeti ju kako radi i oslušnuti kamo smjera voditi svoj dio ministarstva. Sastanak počinje. Ponavljam, radi se strategija za naredno višegodišnje razdoblje. Jedina primjedba pomoćnice ministrice bila je (a upućena novim kolegicama): „Ha, konačno ćemo mladež promijeniti u mlade“. To je pomoćnici ministrice bio najvažniji i jedini dio u kojem je sudjelovala, barem tog dana, u izradi strategije.
Eto, pomislila sam tada, toliko o mladom i „svježem“ kadru neopterećenom politikom, željnom novih i pametnih poteza koji će pokušati isušiti našu domaću žabokrečinu i na uređenom urediti barem prosječno dobru, civiliziranu državu zaposlenih i zadovoljnih građana.
Što je bilo sa mnom? Kako nitko nije pokazivao niti naznake namjera da razgovara s bivšom ravnateljicom, da čuje što ova ima reći, zna li što, može li minulim radom pomoći, te kako sam za sve novodošle mlade očito bila HDZ-ov kadar kojeg je trebalo po tiho pospremiti – ne čekajući namijenjenu mi sudbinu sama sam zatražila sporazumni raskid radnog odnosa i otišla.
Na kraju - ja sam u ovoj priči nebitna. Koristim se svojom pričom jer volim pričati o onome čemu sam svjedočila i o čemu znam. No meni je važno (i strašno) to da ni danas ne vidim drugačije i bolje. Do sada, s ponovnom promjenom vlasti ne vidim ništa osim strančarenja, prijatelja i rodbine, školskih kolega iz „svog kraja“, mojih i tvojih. Osim rijetkih, rijetkih primjera - ne vidim struku. Pa i na radiju kao znak tih novih promjena i novih strategija i reformi kao jedini pomak tek vidim da se umjesto mladi opet govori mladež.

Vesna Širanović

Vesna Širanović je rođena 1955. godine u Gospiću. Osnovnu školu, gimnaziju i fakultet je završila u Zagrebu gdje živi. Novinarka je koja je radila u Omladinskom tjedniku, Poletu, Radničkim novinama, Večernjem listu. Bila je pomoćnica ministrice u Upravi za međugeneracijsku solidarnost, ravnateljica te Uprave, direktorica za programe Zaklade za međugeneracijsku solidarnost. Bila je članica Savjeta za razvoj civilnog društva i Nacionalnog odbora za razvoj volonterstva Vlade RH. Nagrađivana je za rad i volontiranje. Cijeli radni i životni vijek je na području starijih i socijalne politike. Danas je umirovljenica.

Molim prijavite se ako želite komentarati