Priča za ekipu i ministricu Šikić

Srele smo se na početku Frankopanske. – Od ponedjeljka radim! – Renata se smijala od uha do uha. Smijala se zubima, očima, smijala se kosom. Imala sam dogovoreno ali morale smo se za sreću kucnuti kavom u kafiću preko ceste. – Penzićka vodi nezaposlenu! – komentirala je.
Renata je kolegica, obrazovana, snalažljiva, sposobna i dobra novinarka. Godinama je radila u EPH izdanjima. Kad se carstvo počelo sužavati najprije su ju selili iz časopisa u časopis a na kraju se s još hrpom svojih kolegica i kolega našla na cesti ili točnije na zavodu za zapošljavanje (što je zapravo isto). Tada je imala punih 50 godina.
Sretala sam ju u tom njenom mračnom razdoblju nekoliko puta, ali nikada nije bila mračna. Puna života, optimizma, nade, vjerovanja, okrenula se neprekidnom traženju posla, obilaženju poznatih i nepoznatih, odgovaranju na natječaje. Završila je logopediju u Sloveniji, za turističke vodiče za sakralne objekte u Hrvatskoj, polazila je sve na što su ju slali iz zavoda za zapošljavanje, sve što si je sama mogla platiti iz mamine mirovine od koje su njih dvije živjele. Po meni, bila je primjer kako se ne treba predati i kako izgleda i djeluje snažna osoba, pozitivna karaktera. No, posla nije bilo, tek poneka honorarna dobrodošla zarada.
Sjele smo tada u kafić, obje sretne, Renata od ponedjeljka radi. Pričala mi je kako je dobila posao, kako je sama zivkala na radno mjesto oglašeno još u prosincu prošle godine, kako je otišla na razgovor kod poslodavca i nagovorila ga da ju primi objasnivši mu sve o državnim poticajnim mjerama o čemu nisu znali ništa a što ih je, očito, privuklo. Pomogla im je da napišu program, obilazila ponovo zavod i konačno od ponedjeljka radi, doduše na šest mjeseci ali radi nadajući se da će se pokazati dovoljno dobrom da ju zadrže i dalje.
Ovih dana joj se javljam na inbox i pitam ju kako živi. Stiže odgovor kojeg prenosim u cijelosti: „Veselim se poslu, a s druge strane mi je za plakati. Plaća će mi biti 2.500 kuna. Možeš li vjerovati? To ti je zapošljavanje s poticajima države. Tako se cijeni ljude koji cijeli život uče. A možda sam ja stvarno nesposobni totalni luzer“.
Zadnja njena rečenica pogađa me ravno u glavu! Kod te divne, hrabre i pametne žene po prvi puta osjećam očaj, jad i što je nagore nemoć.
Renata, obrazovana i sposobna žena nije niti u jednoj stranci. Nema zaleđe, bogatog ili važnog strica, nema „sposobne“ koji će ju negdje progurati, nije ničiji „kum“ . Ima samo znanje, pamet, vještine. Renata se nalazi u hrvatskom procjepu - previše godina za poslodavce a premalo za mirovinu.
Ministrica Šikić priprema izmjene mirovinskog zakona. Svaka njena izjava gora je od prethodne. Njeni kolege iz Vlade šute pa se valjda slažu. Renati bi po tim izmjenama trebalo još 13 godina rada. – Problemi nedostatka novca rješavaju se kažnjavanjem ljudi pred mirovinom - kaže – umjesto da se stvaraju nova radna mjesta, da se zapošljavaju nezaposleni sa zavoda za zapošljavanje, oni neprijavljeni a bez posla ili oni na crnom tržištu. Tko je to pobrkao lončiće? – pitamo se obje. I tko nas to vodi, čini se stalno korak prema ponoru?

Vesna Širanović

Vesna Širanović je rođena 1955. godine u Gospiću. Osnovnu školu, gimnaziju i fakultet je završila u Zagrebu gdje živi. Novinarka je koja je radila u Omladinskom tjedniku, Poletu, Radničkim novinama, Večernjem listu. Bila je pomoćnica ministrice u Upravi za međugeneracijsku solidarnost, ravnateljica te Uprave, direktorica za programe Zaklade za međugeneracijsku solidarnost. Bila je članica Savjeta za razvoj civilnog društva i Nacionalnog odbora za razvoj volonterstva Vlade RH. Nagrađivana je za rad i volontiranje. Cijeli radni i životni vijek je na području starijih i socijalne politike. Danas je umirovljenica.

Molim prijavite se ako želite komentarati