Što društvo ima s tim?

Svoje tekstove dijelim na facebooku u želji da ih čita što više mlađih ljudi i da ih možda potaknu na razmišljanje a ponekad i na djelovanje. Na zadnji objavljeni tekst stiže reakcija drage osobe, a važno je spomenuti i da je dobrano prevalila tridesete godine. Najprije hvali, a onda kaže: Ono što me brine jest da pišeš o temama o kojima slušamo godinama. I većini je stvarno dosta toga, želimo se okrenuti nečem pozitivnom i napredovati. Želim reći da tvoji tekstovi potiču na razmišljanje i akciju, ali naše društvo želi promjenu bez navedenog. Meni je dosta takvog društva, broj ljudi od akcije koje znam je premali, sve više tonem u opću apatiju. Umoran sam.
Ima pravo, bila je moja prva reakcija. Treba pisati pozitivno i poticajno. Milijun stvari i situacija prolazi mi glavom i mogla bih o tome danima, primjera zaista ima puno. Znam osamdesetogodišnjake koji su u jednom ratu izgubili roditelje i ostali bez ičega. U drugom ratu opet gube sve, u mojim današnjim godinama počinjali su od nule. I dalje su pozitivni, šire dobru volju, potiču, dočekuju sa smiješkom i u svakodnevnim situacijama s mirovinama kakve su u ovoj zemlji ne tuže se, vesele se naprosto sunčanom danu. Znam i Grunfove, kako ih ja zovem, kojima da pružiš sve na svijetu našli bi čime su nezadovoljni, koji se cijeli svoj život neprekidno pitaju što se to i tko sve urotio protiv njih.
Ja vjerujem da je jedina i prava istina samo u nama, u svakom od nas kao pojedincu. Sjetila sam se dana prije više od 20 godina. Bio je rat, ja sam bila novinarka. Vozili smo se prema prvim linijama bojišta. Na zadnjem je sjedalu bio mladi fotoreporter. Pričali smo slične teme. Slušao me začuđeno. Tada sam mu tvrdila, a tvrdim to i danas: u životu možeš biti sve što želiš. Ali moraš to stvarno, iz dubine duše željeti, mora to biti tvoja iskonska i čvrsta odluka i moraš sav svoj život i sve svoje djelovanje usmjeriti prema toj ideji. Ako tako bude, bit ćeš točno ono što želiš biti i čemu stremiš.
Eto, u to vjerujem i danas. Tako živim, zadovoljna sam svojim životom. Treba upoznati sebe i svoje mogućnosti, okaniti se uspoređivanja s drugima, zavisti i ideja kako se brzo, preko noći i s malo rada i truda može puno. Istina, ponekad treba imati i malo sreće, ali sve ostalo je rad, rad i samo rad.
Pamtim oca koji je preživio Blajburg, djeda ubijenog u Zagrebu jer nije bio „na pravoj strani“, događanja 1968. I 1971. , rođaka u zatvoru Lepoglava kojem sam išla u posjete gdje je bio jer je dijelio političke letke na Trgu, prosvjede uz Stojedinicu, kako sam izložila svoju obitelj prijetnjama jer sam pisala o zabranjenim temama ili objavljivala imena ratnih zločinaca i još brojne druge situacije. Pa se pitam: jesu li današnje generacije spremne boriti se za svoje ideje i bolji svijet odlaskom u zatvore? Kako misle mijenjati život oko sebe a da ne ustanu sa stolca pred kompjuterom? Ako je u nas politika sve i ništa se ne miče ni milimetar bez politike, kako to mijenjati ako im se „politika gadi“ i ne žele ulaziti i u te redove?
A mi se, sada već generacija „u odlasku“, kad gunđamo zapravo trebamo samo sjetiti – djeca su onakva kakve smo sami odgojili. Samo su nas gledali i slušali i upijali što i kako radimo. Društvo na koje se kao na neku opću činjenicu, živu tvar, toliko volimo pozivati, nema ništa s tim. Društvo su naši roditelji, mi, a sada naša djeca i unuci.

Vesna Širanović

Vesna Širanović je rođena 1955. godine u Gospiću. Osnovnu školu, gimnaziju i fakultet je završila u Zagrebu gdje živi. Novinarka je koja je radila u Omladinskom tjedniku, Poletu, Radničkim novinama, Večernjem listu. Bila je pomoćnica ministrice u Upravi za međugeneracijsku solidarnost, ravnateljica te Uprave, direktorica za programe Zaklade za međugeneracijsku solidarnost. Bila je članica Savjeta za razvoj civilnog društva i Nacionalnog odbora za razvoj volonterstva Vlade RH. Nagrađivana je za rad i volontiranje. Cijeli radni i životni vijek je na području starijih i socijalne politike. Danas je umirovljenica.

Molim prijavite se ako želite komentarati