Vesna Širanović

Vesna Širanović

Vesna Širanović je rođena 1955. godine u Gospiću. Osnovnu školu, gimnaziju i fakultet je završila u Zagrebu gdje živi. Novinarka je koja je radila u Omladinskom tjedniku, Poletu, Radničkim novinama, Večernjem listu. Bila je pomoćnica ministrice u Upravi za međugeneracijsku solidarnost, ravnateljica te Uprave, direktorica za programe Zaklade za međugeneracijsku solidarnost. Bila je članica Savjeta za razvoj civilnog društva i Nacionalnog odbora za razvoj volonterstva Vlade RH. Nagrađivana je za rad i volontiranje. Cijeli radni i životni vijek je na području starijih i socijalne politike. Danas je umirovljenica.

Adresa internetske stranice:

Majčin dan

Bit će to trka s vremenom. Moja ideja je da radim potajno i da prva riječ koju izgovori moj unuk bude „baba“. Nekako mislim, nije bez razloga što su to ionako slogovi koje je svakom djetetu najlakše izgovoriti, zar ne?
Za kompjutorom sam u sitne sate, previše umorna i sretna da bih odmah zaspala. Jučer se oženio moj sin. Kao da je bilo prije par dana da mu je nosić virio tek malo iznad stola a sad ga gledam u odijelu s leptir mašnom, ozbiljan pred matičarkom, grli zaštitnički svoju tek potpisanu ženu i stvara novu malu zajednicu.
Svi roditelji znaju koliko neprospavanih noći, straha od temperatura i začepljenih nosića, tješenja zbog krvavih koljena treba „preživjeti“ da bi dijete odraslo u čovjeka. Znaju da vrijeme posebno brzo počinje teći kad krene škola. Pamte lupanja vratima u pubertetu, suze zbog nesretnih ljubavi, čekanja u tri ujutro pred klubovima, svađe oko kupovine nama se čini nepotrebnog. Godine kao da lete, sve brže i brže, ni ne okrenete se a već treba razmišljati o mogućem nekom koji zna nekog a taj zna nekog tko bi možda negdje nekada našao djetetu posao.
I eto, dijete se oženilo a ja razmišljam o unuku ili unuci. Svi Milanovići, Opačićke, Šukeri i Karamarkovi koje spominju u dnevniku koji teče kraj mene su beznačajni, nebitni, sitni i daleki kao utišani glas na televizoru. Bili bi naprosto smiješni da ne troše novac poreznih obveznika i da ne pogoršavaju uvjete, svakog dana sve više upravo za našu djecu i unuke. Gotovo da ih žalim. I oni su, valjda, nečija djeca a neki od njih imaju i svoju. Novac koji im ostavljaju ili koji zgrću nije dovoljan. Nikada nije dovoljan.
Što je zaista bitno? Što je to što nas pokreće, što vuče naprijed? Sasvim sam sigurna da to nisu oni koji se danas nazivaju političkom elitom. Nisu ni oni koji neprekidno šire nezadovoljstvo, mrzovolju, kojima su uvijek drugi krivi a da sami gotovo da nisu makli prstom. Nisu oni koji dijele negativu po facebooku, kojima je ispravno jedino ono što sami misle, koji se pozivaju na demokraciju a guše sve koji misle drugačije.
Nebitni su. Bitno je biti mama, pa biti baba. Baba vam dobacuju ponekad kao uvredu. Babetina često podrazumijeva staru i dosadnu, asocira na brkatu i neurednu, zapuštenu ženetinu koja ne prestaje pričati. Starost danas nije poželjna, radi se sve da se što duže zadrži što mladenačkija vanjština pa i po cijenu da na kraju izgledate kao preparirana lutka. U nas kad te netko zove penzićka nije dobro, a baba je još stupanj teža kvalifikacija. No, kad unuk ili unuka protepaju „baba“ sve to pada u vodu.
Gledam svoje dijete koje je prebrzo odraslo u čovjeka i koje sada otvara svoje malo novo poglavlje, stvara svoju obitelj. I žao mi je što je jedinac. Bez lažne skromnosti napravila sam puno toga, iza sebe imam dobrih i više nego dobrih djela. Ali zaista, iz dubine duše vjerujem da su jedino dobro što ostavljamo iza sebe naša djeca. Jedino pametno, korisno, jedino svemirski važno naše djelo su naša djeca.
I baš zato, jedva čekam da me netko nazove babom.
Danas je Majčin dan.