• Objavljeno u Pogled

Penaliziranje života

Nisam vjerovala da ću ovo ikada izgovoriti: bivši ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić ima pravo. O radu spomenutog gospodina za vrijeme kad je radio kao ministar gotovo da nemam dobru riječ. Međutim, ako je točno da je rekao ono što pišu mediji, mogu samo reći – bravo majstore! Naime, na najave nove vlasti da će se još strože kažnjavati prijevremeno umirovljenje, Mirando Mrsić je navodno komentirao: „ne odlaze ljudi u prijevremene mirovine zato što to žele, jer je to hir. U prijevremenu mirovinu ljudi idu jer nemaju gdje raditi i bilo kakva daljnja penalizacija neće spriječiti prijevremena umirovljenja. Dodatna penalizacija samo će još više osiromašiti građane“.
Čini se da su umirovljenici najveća prijetnja funkcioniranju naše države, najveći problem i najteža tlaka. Naime, već godinama slušam o reformama, o potrebama promjena u gospodarstvu, o zapošljavanju i radu, o restrukturiranjima i još o puno takvih zvučnih i velikih poteza. Međutim, nakon svakih izbora, kad se smjeste na više nego dobro plaćena radna mjesta, kao najvažniji potez koji je nužno hitno, najbrže učiniti za spas zemlje vladajući navode strože kažnjavanje prijevremenog umirovljenja. Argument za one koji bi se možda pobunili je - to su preporuke Europske komisije (nekada je to bilo: „to su preporuke MMF-a“ ili „to su preporuke Svjetske banke“).
Ovo ponovno posizanje za mirovinama zapravo je još jedna potvrda neznanja, nebrige, nesnalaženja onih koji su sada u prilici da odlučuju o tuđim životima. U paralelnom svijetu dobrih plaća, privilegija, sigurnog života izgubili su doticaj s našom stvarnošću. Mirovine su već godinama penalizirane, od 2014. godine i do 20 posto. Da se sadašnja ministrica rada i mirovinskog sustava Nada Šikić ili ministar financija Zdravko Marić malo odmaknu od onoga što povremeno kažu birokrati iz Europske komisije koji nemaju pojma kako se živi u Hrvatskoj, da pogledaju širu sliku života u vlastitoj zemlji, da prouče sasvim egzaktne brojke o visini mirovina, stažu, godinama života pri odlasku u mirovinu, onda bi vidjeli da slika i nije takva kakvom se najčešće prikazuje.
Tko danas želi u mirovinu prije vremena? Ljudi danas sa strahom čekaju vrijeme odlaska u mirovinu. Mirovina je danas malo veća od trećine dotadašnje plaće. Od ukupnog broja umirovljenika gotovo 650.000 prima starosnu mirovinu čiji je prosječni iznos 2.500,00 kuna. Oko 150.000 je prijevremeno umirovljenih s prosječnom mirovinom 2.360,00 kuna. Zar zaista mislite da zaposleni svojevoljno odlaze u prijevremenu mirovinu da bi uživali u raskošnom životu s 2.400 kuna mjesečno?
Sit gladnome zaista ne vjeruje. Budući povlašteni umirovljenik onome radničkom.
Bivša je Vlada, kažu mediji, predstavnicima Europske komisije pokazala da u svojoj zemlji kroji svoja pravila prema potrebama i mogućnostima svojih građana. Pa je dokazala kako bi dodatna penalizacija bila kontraproduktivna, kako mirovine u Hrvatskoj nisu na primjerenoj razini, što dovodi do visokog rizika od siromaštva i socijalne isključenosti. Pa da bi u tim i takvim uvjetima još veće penaliziranje dovelo do još više umirovljenika s još manjim mirovinama i do još većeg troška države koja se želi zvati i socijalnom.
Što će napraviti sadašnja Vlada?
Po meni, rješenje problema leži ionako u onom prvom dijelu imena ministarstva koje se još uvijek zove Ministarstvo rada (zapošljavanja) i mirovinskog sustava.

Više...
  • Objavljeno u Najave

PENZIĆI ONLAJN

Kao što većina naših članova zna (a oni koji ne znaju neka dođu u Hebrangovu i uvjere se), Društvo Zagrebački umirovljenici pripremilo je informatičku radionicu sa desetak računala. Ne, nemamo namjeru otvoriti pogon za proizvodnju programa za mobitele, namjera nam je pomoći osobama treće dobi da se lakše snalaze sa kompjutorima.

Više...
  • Objavljeno u Pogled

Raditi ili pričati o radu

U mirovini sam pa imam vremena. Čitam sve što mi dođe pod ruku, pratim sve moguće i nemoguće na portalima. Gledam čak i prijenose Hrvatskog sabora. Slušam radio. Kao najgore i najbesmislenije – čitam rasprave na društvenim mrežama, prije svega na Facebooku.
Eter su, ljudi moji, preplavile laži, izmišljotine, rekla-kazala, osobni stavovi i frustracije. Od argumentirane rasprave ni a. Od tekstova potkrijepljenih dokazima, sagledanih sa svih strana, od uvažavanja različitih mišljenja ni u.
Eto, prije par dana čitam saborskog zastupnika, govori o sebi i svojoj obitelji. Slučajno znam dio te obitelji i mogu potvrditi - čovjek laže da ne trepne. Nedavno se to javno potvrdilo za drugog saborskog zastupnika. Svi to znaju, o tome pričaju. I što se događa? Zovu ih i dalje u emisije, pitaju za mišljenje, prenose što govore.
Na drugom mjestu, na jednoj FB stranici objavljuje se događaj sa Sveučilišta u Rijeci vezano uz superračunalo Bura. Očekivala sam komentare tipa: super! konačno! bravo! Međutim svi koji su komentirali javili su se tek da bi kritizirali predsjednicu države koja je bila na tom događanju, kako izgleda, kako se drži, kako se ponaša. „Vlasnik“ FB-a ne reagira, pušta to pljuvanje na svojim stranicama bez svog komentara ne shvaćajući da je svojim dopuštanjem takve rasprave i sam njen dio, ništa drugačiji od tih pljuvača i svega o čemu pišu.
Član jedne političke stranke čim se kamere okrenu prema njemu ne odustaje od huškačkog, prostačkog rječnika kojim časti sve koji nisu članovi njegove stranke. Stranka šuti i time nam svima poručuje: slažemo se, svi koji niste s našom članskom iskaznicom ste kreteni.
Bivši ministar koji nije izjavio nikada i ništa a da prije toga nije iskritizirao „one druge“ danas vodi sjednicu saborskog odbora i kad mu pokušavaju objasniti što se mora ispraviti od onog što je za njegove ere napravljeno krivo, odgovara: nismo se sastali da govorimo o tome što je bilo nego da planiramo što treba.
Eter oko nas je zatrovan nepotrebnim i grubim riječima, optuživanjima, lažima, pesimizmom, crnilom. Kako se izvući? U jednoj Zakladi gdje sam radila sa školskom djecom organizirali smo radionice sa starijima. Djecu smo u konkretnim zadacima sa starijima pokušavali naučiti toleranciji, uvažavanju drugih i drugačijih, međusobnom razumijevanju i prihvaćanju. Imali smo dobre rezultate.
Trebaju li nam radionice? Ili je od radionica možda jednostavnije da krenemo od sebe, da ne dozvoljavamo da se u našem društvu neargumentirano kritizira, trača, komentira nečiji izgled, debljina, mucanje… Da sa svojih FB stranica isključujemo mrzitelje svega. Da se ne lovimo na udicu „svi desni su zatucani, svi lijevi su neznalice i neradnici“. Da ne osuđujemo osobe a da ih nikada nismo upoznali (osim čitajući tekstove o njima) i ne dajući im priliku da radom pokažu što znaju i kakvi su. Razmislimo o drugim načinima, rješenjima, idejama od onih za koje smo do tada mislili da su najbolje. Budimo pozitivni. Dajmo si truda i sami svojim ponašanjem, govorenjem, radom napravimo mali korak ka društvu u kakvom želimo živjeti. Iluzija? Duboko sam uvjerena da nije. Jednako tako kao što sam uvjerena da je lakše sjediti, ne raditi ništa i kritizirati.

Više...
Pretplati se na ovaj RSS feed